HAIBUN
- ALEKSANDAR OBROVSKI
JESENJA
KIŠA
Jesen se blago ušunjala
u prve dane aprila i potopila asfalt, tek progledao
ispod višenedeljnog snega.
Ljudi kojima je već dosta bilo zime i gacanja po
raskvašenom snegu – rado prihvatiše ove tople dane. Ali,
Kiša danima
ne prestaje. Ponestalo
i kesica čaja.
I dosada, uz nadula
lica od spavanja – probudi nervozu i prve svađe.
Na početku novog proleća.
*
PRAZNA PRUGA
Dolazeći na železničku
stanicu u Petrovaradinu, mislili smo da će brzo stići voz.
Bar je tako bilo po zvaničnom rasporedu.
Ali nije bilo tako.
Prazna pruga. Ništa
iz daljine, a putnici
stalno izviruju.
Nije ga bilo i načekali
smo se.
*
KASNI VEČERNJI
IZLASCI
Kao što to obično
biva, kasni večernji izlasci donose novi, pospani dan.
Hodajući u polusnu, sanjao sam da sam u kući, krevet i da što pre legnem.
Prolazeći pored jedne kapije slučajno zapeh nogom za asfalt.
Noć. Zalaja
jedan, a onda i
svi psi u selu.
Tu sam se trgao
i brže-bolje stigao do kuće.
*
BGD SENKA
Veliki grad i široke
ulice.
I rano popodne neradnog dana.
Opustelo sve.
Ceo grad se odmara i lagano sprema za predstojeću uzbudljivu noć.
Dugo smo šetali.
Prošli kroz više podzemnih prolaza. I konačno stigli do ispred kuće.
Još samo par vozila da prođe i mi ćemo preći ulicu.
Ona je oklevala, a ja sam bio brži.
S druge strane ulice, video sam:
Dugo prelazi
“zebru” – senka na
Bgd asfaltu.
Druga nagrada za haibun na konkursu „JU-5.02“ (Novi
Sad, 2002.)
*
PONOVO NA
VODI
Uobičavali smo
da leti, sa Banovog brda, preko Čukaričke padine,
pređemo autoput i dođemo Adi „iza leđa”.
Obično oko 5 popodne bismo se namestili na već poluispražnjen šljunak
i tu,
nakon jednog kupanja, hvatali poslednje, ali i dalje vrlo tople zrake
beogradskog sunca.
Dugo bi se “gušterisali”, gledali okolo i komentarisali.
Uzavreli dan.
Glasovi i cika
prskaju obalom.
A onda bismo, u
sumrak, otišli na nes-kafu u “Božovićev kafić”.
Muzika iz kafića.
Na samoj obali stolice
i kupači.
Tu bismo dočekali
ogledanje upaljenih lampiona sa staze u vodi.
I Beograda pod uličnim svetlima. A onda bi nevoljno, odlazili na neki
od poslednjih prevoza – da ne moramo peške kući.
*
GLEDAMO
SE
Retko smo odlazili
u taj kraj. Nije bio preterano lep, iako je imao nešto više.
Ako ništa drugo, bar naša lepa sećanja.
Razlog za neodlazak je bio više finansijske prirode, ali i nemanje vremena
za bezbrižnost,
kao što je to bilo u detinjstvu.
Konačno, nakon jednog rođendanskog slavlja, sutradan, kada su se svi
razišli
i kada smo ostali prazni negde u sebi. I nakon sve te buke - zaželeli
smo ponovo otići tamo,
na to polje. I u taj kraj.
Sunce selo na brdo
preko puta nas. Gledamo
se i sedimo.
Uskoro nas je sumrak
i prohladan vetar sa Dunava naterao da bacimo pogled na sat.
Već je kasno.
Još jedan krug
obiđe skazaljka.
Na povratku kupismo
u pekari seoskog vrućeg hleba.
*
JESEN DOLAZI
Noćas 22. septembra,
u 19 časova, 27 minuta i nešto sekundi,
na severnu zemljinu poluloptu – dolazi jesen.
Novo godišnje doba, koje nas iz toplog leta nosi ka hladnoj zimi.
U isto vreme, tamo dole, na jugu, na južnoj polulopti – dolazi proleće.
Tamo dole, sve
je obratno. Ali i tamo
stiže zima.
*
POLJE STABALA
ORAHA
Kao mali igrao sam
se na tom susedovom polju. Bolje reći njivi,
s obzirom da je tu, s godine na godinu, bio kukuruz, pa žito, pa detelina...
Ali sused je umro i novi vlasnik je posadio tu neka stabla oraha: “Eto
da se nađe!”
Sada, nedavno, prolazeći tim krajem rekoh sebi: “Aj’ da vidim šta je
s tim?!”
Stabla oraha.
U nedogled jesen
ogoleva grane.
U tišini. U tom
nestvarnom i neograđenom prizoru, krenuo sam kroz redove,
kada odjednom nešto lupi. Trgoh se, i shvatih:
Listovi oraha
češu se o grane
- dok dolazi zima.
*
UZ REKU
Miholjsko leto još
jednom oteže poslednje letnje dane.
Lišće je još odavno počelo da žuti i otpada. I da se vitla između nogu
prolaznika.
Ipak, uz obale još uvek ima dosta šetača. I bašte su još uvek pune.
Huk talasa.
Terase uz reku su
uvek pune sanjara.
I biće tako do prvih
kiša, ili bar dok se hladan vetar ne očeše o leđa gostiju.
*
Povratak na prethodnu stranu
- HAIBUN >>>